Svi mi imamo djecu koja se svađaju. Svađali smo se i mi kao djeca a svađamo se i danas, zar ne? Svađa i prepirke su djeci potrebne da nauče kako da postave svoje granice, kako da se brane, kako da se vježbaju u jasnoj komunikaciji i u još mnogo toga. Svađe im pomažu pri razvoju. Možda ćete sada svađe gledati malo drugačijim očima.
Znam i razumijem, da nam te svađe i prepirke nekad nisu potrebne, da nam dosade. Zato hoću da vam dam riješenje zato. PAP-Metod će vam pomoći, da se svađe u vašoj kući smanje. Iskreno, djeca se većinom svađaju zbog iste stvari, zar ne? Bar je tako kod nas.
PAP-Metod se sastoji od tri stvari – Povezanosti, alternative i promjene. Da bi lakše razumjeli kako se on koristi, napisaću vam jednu situaciju koju ste sa djecom vjerovatno već doživjeli.
Situacija 1:
Piješ kafu, dok se djeca igraju u sobi. Od jednom čuješ plač, vrištanje i svađu. Spustaš šolju ljutito na sto, ustaješ i ideš u dječiju sobu. Ulaziš a djeca se i dalje svađaju. „Šta se ovde dešava?“. Marko, 6 godina „Jelena (3 godine) mi je pokvarila autiće. Zato sam je udario“. Mama „Jelena, odmah u svoju sobu! A ti (Marko) naredna 3 dana nećeš gledati crtiće“.
Šta dobijamo ovakvom reakcijom? Ništa. Bar ništa pozitivno. Djeca su i dalje ljuta. Marko je kažnjen, a njemu je učinjeno „zlo“, jer mu je Jelena pokvarila autiće. Ne može da shvati zašto je dobio kaznu. Jelena sa svoje 3 godine tek ništa ne razumije.
Situacija 2:
Piješ kafu, dok se djeca igraju u sobi. Od jednom čuješ plač, vrištanje i svađu. Spustaš šolju kafe na sto. Dišeš duboko i ideš u dječiju sobu. „Šta je se desilo?“. Marko objašnjava kako je se igrao sa autićima, pa je ušla Jelena i pokvarila mu poredane autiće. Zatim ju je udario. „Marko, kako se sada osjećaš?“. Marko „Ljuto i tužno, jer sam se trudio da poredam autiće u jedan red a ona mi je to sve u sekundi pokvarila“. Mama „Jelena, kako se ti osjećaš?“. Jelena „Tužno.“. Mama „Marko, kako bih se osjećao kada bih te ja udarila kada nešto pogriješiš?“. Marko „Loše“. Mama „Šta misliš kako se Jelena sada osjeća? Jelena, šta si htjela od Marka, pa si mu pokvarila autiće?“. (povezujemo djecu)
Jelena „Htjela sam da se igram sa njim“. Mama „Vidiš da je Marko ljut zato što si mu pokvarila autiće. On se trudi da poreda sve u jednu crtu a ti mu to pokvariš. Kako bi mogla sledeći put da riješiš ovaj problem?“. Jelena „Ne znam“. Mama „Ajde probaj sledeći put da ga pitaš da li smiješ da mu pomogneš da redaš autiće. Jel može?“ Jelena klima glavom. Mama „Marko, kako si mogao ovo na drugačiji način da riješiš?“. Marko „Mogao sam da joj kažem da me to ljuti i da mi pomognem da popravimo što je pokvarila“. (tražimo alternativu)
Sa ova dva prva koraka mi automatski dolazimo do trećeg, do promjene. Što češće povezujemo djecu sa svojim osjećanjima i granicama, to ćemo sve lakše da izbjegnemo svađe oko iste stvari. Djeca će da se uče saosjećajnosti, naučiće da sagledaju stvari i iz suprotne perspektive. Naučiće da raspoznaju svoje potrebe u takvim situacijama. Naučiće da poštuju tuđe granice, ali i svoje.
Ovaj metod donosi dosta toga. Bio bi spisak previše dugačak, kada bih sve napisala. Vodi računa da u traženju alternative, prepustiš djeci da nađu riješenje. Ako vidiš da im ništa ne pada na pamet, pomozi im sa nekim pitanjima. Neka budu kreativni. Tako ćeš da ih naučiš da sami traže riješenja za probleme. Sada su mali, pa im možemo pomoći, ali naš cilj je da ih osnažimo za život. Nas nekada neće biti, pa će morati sami da riješavaju krizne situacije. Na nama je, da ih naučimo da to sa lakoćom nauče dok su mali.